ISTORIJAT RASE


 Bernardinac je ponos Švicarske, ali pored svoje matične zemlje, ovaj plemeniti i impozantni pas, čija težina često prelazi 100 kilograma zbog svoje ljepote, simpatičnog tužnog pogleda i izuzetne dobroćudnosti, uživa ugled širom sveta I ZBOG TOGA ŠTO SE U DANAŠNJE VREME POKAZAO KAO IZUZETNO ODAN I DOBAR PAS KAO ČUVAR !!!!

Osim toga, to je izuzetan pas koji se koristi za pronalaženje i spašavanje zalutalih, promrzlih i snježnom lavinom zatrpanih ljudi u planinskim masivima.
 O porijeklu bernardinca postoje različita mišljenja, ali najpribližnije istini je ono koje kaže da bernardinac vodi porijeklo od stare tibetske doge, koja je još 2000g. pre Krista nastanjivala vrhove Himalaja i koja je predstavljala jednu od najstarijih pasmina. Uslijed ratova i trgovine, stara tibetska doga dospjela je u Evropu sa istoka. Tokom vremena, a i pod uticanjem klimatskih a i drugih faktora, tibetska doga doživljava niz promjena. Od nje nastaju i staro - Rimski mološki psi, koje su Rimljani koristili za lov i kao ratne pse, pa su vjerojatno za vrijeme Galskih ratova dospjeli na područje današnje Švicarske, a tokom godina od njih su nastali današnji bernardinci.

Barry3
Barry
Hospice
Spomenik

U današnjem obliku bernardinac se javlja u X stoljeću, u manastiru Sveti Bernard, koga je osnovao Otac Bernard od Montane, na prevoju Simplon na Alpima u Švicarskoj. Tako je Hospiz-manastirsko sklonište postalo središte odgoja bernardinaca-plemenitih pasa koji su još tada korišteni kao spasioci ljudi, a sa njihovim obučavanjem za naročitu službu spašavanja se nastavilo sve do danas.
 Profesor Lugan, koji se bavio proučavanjem porjekla bernardinaca, pronašao je u arhivima Hospiza iz druge polovine XII veka, slike i opise koji svjedoče o postojanju ovih pasa.
 Jedna slika iz 1695.g pronađena na Hospizu prikazuje bernardinca. 1707g. javlja se i prva sačuvana arhivska bilješka o ovim psima, koja govorio štenjenju jedne ženke. Dalji arhivski podatci također svjedoče o postojanju ovih pasa na Hospizu: "...1787g. ovi psi su uništili bandu provalnika..."
 1800g. preko ovog prevoja na Alpima prošao je Napoleon sa vojskom od 30.000-40.000 ljudi. Bio je veliki snijeg i mnogo ranjenih i mrtvih vojnika. Ovi psi su postavljeni od strane monaha kao pratioci u službi vojske. Služili su kao spasioci ljudi.

   Od 1800-1812g. u manastirskom skloništu živio je Bari, legendarni bernardinac. Bari je bio snažan, dobroćudan pas, koji je sa još nekoliko obučenih pasa godinama iz snježnih smetova spašavao zalutale i promrzle putnike. I sam je kao mlad pas prošao specijalnu obuku i tek posle nje su mu povjereni ozbiljni zadatci. Obuka mladih pasa vrši se uz pomoć jednog obučenog, iskusnijeg starog bernardinca, koji je u neku ruku učitelj mlađoj generaciji. U početku, oni samo prate svog "učitelja" u pronalaženju zalutalih putnika i posmatrajući ga kako on to radi, uče se, da kasnije sami preuzmu taj zadatak. Kada pas spasilac pronađe zalutalog putnika koji je zaspao u snijegu, prvo počinje da laje da bi ga probudio. Kada mu to uspe, služi mu kao vodič do bolnice, koja je u sklopu manastira. Ako putnik ne može da hoda, pas mu služi kao oslonac ili ga u krajnjem slučaju vuče po snijegu do skloništa. Ponekad, ako posustane od ljudskog tereta, ostavlja putnika na nekom skrovitom mjestu, a on sam odjuri po pomoć. Snažnim lavežom za tren oka digne sve na noge dajući znak za uzbunu. Ovi psi spasioci su naročito aktivni u septembru, kada prve snježne vijavice iznenade turiste. Jaki vjetrovi predstavljaju u to vrijeme veliku opasnost za svakog ko se nađe u brdima, jer mogu da nanesu velike smetove za samo nekoliko minuta i zatrpaju sve staze i putove. Tada stupa u akciju spasilačka ekipa ovih predivnih, plemenitih pasa, koji sa punim pravom nose ime Svetog Bernarda.

 
Preparirano Barijevo telo u prirodnjačkom muzeju u Bernu  
ST.BERNARD U PERIODU (1884-1914)

 Jedne večeri vjetar je bijesno fijukao i najavljivao nepogodu, koja u ovim brdima znači sigurnu propast za zalutalog putnika. Pri sablasnoj mjesečevoj svjetlosti, koja se odbijala o snijegom pokrivene planinske masive u daljini su se nazirali visoki planinski vrhovi oko kojih je vjetar bijesno kovitlao. U ovoj noći, punoj strave i užasa, kao neka avet nazirala se ljudska prilika, koja se očajnički borila da se domogne bolnice Svetog Bernarda. Bari, veliki bernardinac, koji je te večeri bio na straži, osjetio je iz daleka nepoznatog stradalnika. Počeo je bijesno da laje dajući znak za uzbunu. Nekoliko ljudi je odmah izašlo i pošlo za lavežom psa koji se sa mukom probijao kroz visoke smetove. Ubrzo su naišli na polusmrznutog, onesviještenog čovjeka, koji je nemajući više snage da se bori sa vjetrom i snijegom, posustao i pao. Brzo su ga prenijeli u malu bolnicu koja godinama služi kao prihvatilište postradalima u ovoj bijesnoj divljini. Kada je došao svesti, objasnio je da je njegov prijatelj ostao zavijan u brdima. Bari je sve to pažljivo posmatrao i predosjećajući da se radi o životu i smrti, čekao je nestrpljivo zapovijed da krene u spasilački pohod. Na dobiveni znak, isčezao je u snježnoj oluji, šiban ledenom kišom i vjetrom.

- 1879------------------------ -1907- ----------------------- -1914-
 Bari je inače bio poznat u cijeloj Evropi kao najbolji pas spasilac, koji je za svog života spasio 40 ljudi. U njegovom dosjeu je zabilježeno 40 imena ljudi, sa tačnim datumom kada je koga spasio. Mnogi koje je spasio nisu mogli da zaborave taj njegov podvig, tako da su dolazili da vide i još jednom mu se zahvale za svoj život. Dok se te noći probijao kroz visoke smetove, Bari nije ni slutio da mu je ovo posljednji pohod u službi spašavanja ljudi. Njegov nepogrešivi instinkt i čulo mirisa vodili su ga pravim putem. Nikada do sada nije pogrešio, jer je znao da je svaki trenutak dragocjen. Pođe li pogrešnim putem, što je vrlo lako u ovakvoj vijavici, značilo bi siguran kraj zavijanom putniku. Zadihan i umoran najzad je stigao do zavezanog čoveka, koji je zgrčen i onesvešten ležao u dubokom snijegu. Samo izoštreno čulo mirisa i izvanredan instinkt ovog plemenitog psa, pomogli su mu da nađe ovo ljudsko biće koje je pre podsjećalo na na ledenu gromadu koju je vetar oduvao sa neke litice. Kada je stigao do čovjeka, Bari je počeo da laje da bi ga probudio. Uspeo je. Čovjek je došao svesti, nazrevši, u mraku ogromnu životinju nad sobom, pomislivši da je divlja zvijer, skupio je snagu, izvadio ispod kabanice veliki oštar nož i svom snagom ga zario u vrat nedužne životinje. Krv je šiknula izduboke rane, ali Bari nije pustio ni glasa. Njegov zadatak je tek upola bio završen. Trebalo je čovjeka dovesti do bolnice. Pošao je pozivajući čovjeka lavežom da ga sledi. Ovaj je tek tada shvatio da je to njegov spasilac. Pošao je za psom oslanjajući se na njegova široka leđa. Bari ce teškom mukom probijao kroz snježne nanose, utirući putniku stazu poprskanu svojom krvlju. Došli su do bolnice i tada je Bari, na izmaku snage, zbog velikog gubitka krvi, pao kraj putnikovih nogu.
 Poslije nekoliko sati, podlegao je rani koju mu je zadao čovjek koga je spasio. Putnik, čijim imenom se završava lista ljudi koje je Bari spasio, dugo je plakao nad beživotnim tijelom svog spasioca. Nije ga mogao zaboraviti, ni prežaliti. U znak sjećanja na Barijevo nezaboravno delo, podigao mu je spomenik, da bude svjedok neizrecive vjernosti i ljubavi čovjekovog najboljeg prijatelja, psa.
 Barijev spomenik se nalazi na otoku Ravaz kod Asmira, u neposrednoj blizini Pariza, na psećem groblju. To je i prvi spomenik na ovom groblju, koje podsjeća na park pun cvijeća i zelenila. U ogromnoj kamenoj masi isklesana je bista veoma snažnog bernardinca, na čijim leđima je djevojčica, koju je spasio lavine, Ispod toga je uklesan naziv:"Spasao život četrdesetorici, a je ubio ga četrdeset prvi". Bari je bio jedan od posljednjih predstavnika jedne rase za koju do tada još nije bilo dato jedinstveno ime. Nazivani su najčešće "Sveto Bernardski psi" ili "Sveti psi".  1865.g. je prvi put u upotrebi ime bernardinac.
  1856.g prvi put je u Hispizu zabilježeno njihovo ukrštanje sa njufaundlenderom.


 Do tada su postojali samo kratkodlaki bernardinci, mada još 1850.g. u nekoliko slučajeva bilo je oštenjenih primjeraka dugodlakog bernardinca u podnožju prevoja.
 Oni su djelovali ljepše i moćnije nego kratkodlaki bernardinci. Zato nije iznenađujuće da dugodlake bernardince u osnovi češće srećemo od kratkodlakih. Tvrdnje da je dugodlaki bernardinac nastao ukrštanjem sa njufaundlenderom, nisu u potpunosti provjerene, ni dokazane. Istina je da su monasi-kaluđeri smatrali da su dugodlaki bernardinci nepodesni-neupotrebljivi za službu brdskog spašavanja, te su ove pse poklanjali bogatim ličnostima, ali su ih i prodavali, na primjer grofovima od Rougemonta, zapovjedniku Risa kod Berna, ruskoj Velikoj kneginji Ani Fjodorovnoj... Ovo su samo neki od mnogobrojnih koji su imali bernardince.
 Uzgojem bernardinaca su se veoma aktivno bavili grofovi od Rougemonta, koji su živjeli na lavljem brdu kod Murtena. Od njihovih pasa vodi poreklo i par bernardinaca koje je posjedovao mesar i krčmar Heinrich Shumacher iz Holigena kod Berna. On je mnogo učinio za dalji napredak ove rase. Za Shumachera se može reći da je osnivač modernog uzgoja bernardinaca. Nema preciznih podataka o vremenu kada je on započeo ovaj uzgoj. Postoje neki podaci da su još 1867.g na izložbi u Parizu pobijedili i dobili zlatnu medalju psi Sultan I i Favorit I, koji su poticali od Shumachera.

            -1931-                            -1929-                             -1971-                            -1939-                  -1940-

Historical saint Bernard's

-SVETI PAS- ST.BERNARD
 Shumacher je svoj odgoj usmjerio na Hospiz tip pasa. Bio je u stalnom kontaktu sa fratrima sa Hospiza (manastirsko sklonište za putnike) koji su gajili bernardince, pa je zato i njegovao takav tip bernardinca. Shumacherov najbolji pas bio je Bari I i bio je kratkodlaki bernardinac. On je isključivo odgajao kratkodlake pse. 1880. Shumacher je bio obeshrabren u svoj odgoj bernardinaca, jer se pojavilo nekoliko mlađih odgajivača, koji su proizveli novi tip bernardinca i tom tipu je dana velika prednost nad Shumacherovim Hospiz tipom bernardinca. Uputio je 1884g i jedno pismo novoosnovanom Švicarskom kinološkom savezu u kome je pisalo: "Moj jedini princip u odgoju ogleda se u tome da postignem što veću sličnost u odlakanosti i tjelesnoj građi sa slavnim Barijem iz Bernskog muzeja. Važna mi je inteligencija i pokretljivost psa, a to sve doprinosi da moji bernardinci budu gotovo idealni. 

ST.BERNARD-FCI 5/07 - "OD MIKIJA"